Zastara u krivičnom pravu: kada se djelo više ne može goniti

Zastara znači da se nakon isteka određenog roka krivično djelo više ne smije goniti ili da se već izrečena kazna više ne smije izvršiti. Krivično pravo pritom razlikuje dvije temeljno različite vrste.

Zastara gonjenja. Ona se tiče pitanja smije li se djelo uopće još goniti. Ako je nastupila, kažnjivost je ukinuta, krivični postupak se obustavlja. Uređena je u §§ 57 i 58 StGB i u središtu je ovog priloga.

Zastara izvršenja. Ona se tiče tek faze nakon pravomoćne osude i pitanja smije li se izrečena kazna još izvršiti (§ 59 StGB).

Zastara se uzima u obzir po službenoj dužnosti. Ne zavisi od toga da se okrivljena osoba na nju pozove. Ipak je tačan izračun u pojedinačnom slučaju često zahtjevan, jer zavisi od ispravne pravne kvalifikacije djela i od mogućih osnova zaustavljanja.

Dužina roka zastare zavisi isključivo od najviše kazne zakonom zaprijećene. Što je teže djelo, to je duži rok. Presudna je apstraktna zaprijećena kazna pojedinog bića djela uključujući eventualne kvalifikacije, ne kazna koja se očekuje u konkretnom slučaju.

Već ta polazna tačka pokazuje zašto je pravna kvalifikacija toliko važna. Ako se, na primjer, tjelesna povreda kvalifikuje kao teška tjelesna povreda, mijenja se zaprijećena najviša kazna i time pod određenim okolnostima i rok zastare. Iz advokatske perspektive pitanje roka se zato nikada ne odgovara odvojeno od pitanja ispravne supsumpcije.

Za prekršajne predmete i za finansijsko krivično pravo vrijede vlastita pravila zastare izvan Krivičnog zakonika. Ovaj prilog obrađuje sudski kažnjiva djela prema Krivičnom zakoniku.

Početak. Rok zastare počinje čim je radnja zaprijećena kaznom dovršena ili je ponašanje zaprijećeno kaznom prestalo (§ 57 stav 2 StGB). Kod trajnih djela rok zato teče tek od kraja kažnjivog stanja.

Zaustavljanje kod kasnije posljedice. Ako biću djela pripada posljedica koja nastupa tek kasnije, rok ne završava prije određenog vremena nakon nastupanja posljedice (§ 58 stav 1 StGB). Time se sprječava da djelo zastari prije nego što su njegove posljedice uopće utvrđene.

Produženje daljnjim djelom. Ako počinilac tokom roka zastare počini daljnje djelo zaprijećeno kaznom koje počiva na istoj štetnoj sklonosti, zastara ne nastupa prije nego što je i za to djelo istekao rok (§ 58 stav 2 StGB).

Zaustavljanje početka kod mladih žrtava. Kod određenih djela protiv života i tijela, protiv slobode i protiv spolnog integriteta vrijeme do navršene 28. godine života žrtve ne uračunava se u rok zastare (§ 58 stav 3 tačka 3 StGB). Osim toga, određena vremena, na primjer ona postupka u toku, ne uračunavaju se.

Ne zastarijeva svako krivično djelo. Djela zaprijećena doživotnim zatvorom ili kaznom zatvora od deset do dvadeset godina ne zastarijevaju (§ 57 stav 1 StGB). Tu spada na primjer ubistvo prema § 75 StGB. Za takva djela ne postoji vremenska granica gonjivosti.

To nepostojanje zastare za najteža djela izraz je zakonodavne ocjene: kod djela najvišeg stepena nepravde puki protok vremena ne treba isključiti gonjenje. Za ostala djela ostaje rok stepenovan prema zaprijećenoj kazni.

Od zastare gonjenja strogo treba razlikovati zastaru izvršenja (§ 59 StGB). Ona se više ne tiče pitanja smije li se djelo goniti, već pitanja smije li se već pravomoćno izrečena kazna još izvršiti.

Dok zastara gonjenja dakle nastupa prije pravomoćne osude, zastara izvršenja dolazi do izražaja tek nakon nje. I ona poznaje vlastite rokove stepenovane prema izrečenoj kazni. Ko zbog pravomoćne osude ima pitanja o izvršenju, treba zato ciljano dati provjeriti taj rok i ne miješati ga sa zastarom gonjenja.

Dodatno treba imati na umu da je brisanje osude iz kaznene evidencije još jedno drugo pitanje. Ono se tiče kasnijeg brisanja pravomoćne osude iz kaznene evidencije i predmet je posebnog priloga.