Lažno prijavljivanje prema § 297 StGB: kada lažna prijava i sama postaje kažnjiva

Lažno prijavljivanje prema § 297 StGB obuhvata onoga ko drugog izloži opasnosti od službenog gonjenja time što ga lažno osumnjiči za djelo koje se goni po službenoj dužnosti ili za povredu službene ili profesionalne dužnosti. Zaštićeno dobro nije prvenstveno čast, nego pravosuđe, koje treba sačuvati od zloupotrebe.

Centralno obilježje je da se djelo za koje se sumnjiči goni po službenoj dužnosti i da je pogođena osoba sumnjičenjem izložena opasnosti od službenog gonjenja. Puka ponižavajuća tvrdnja prema trećima bez te veze sa organima prije potpada u oblast djela protiv časti.

Iz advokatske perspektive važna je tačna provjera da li su ispunjena sva obilježja. Posebno je značajno pitanje pred kojim organom je sumnjičenje učinjeno i koje je posljedice izazvalo.

Lažno prijavljivanje pretpostavlja da učinilac zna da je sumnjičenje lažno. Ta svijest je odlučujuće obilježje razgraničenja. Ko prijavu podnese u dobroj vjeri ili na osnovu razumljivih osnova, ne čini lažno prijavljivanje, čak i ako se sumnja kasnije ne potvrdi.

Time zakon štiti opravdanu prijavu. Krivično gonjenje živi od toga da ljudi prijavljuju osnove sumnje. Tek svjesno lažno sumnjičenje prelazi granicu ka kažnjivosti.

Iz advokatske perspektive svijest je često centralna sporna tačka. Kako za neopravdano optuženu, tako i za osobu koja prijavljuje, bitno je koje se znanje u vrijeme prijave može dokazati.

Lažno prijavljivanje je zaprijećeno kaznom zatvora. Zakon predviđa povišeni okvir kazne kada je lažno pripisano djelo i samo zaprijećeno višom kaznom. Što je teža lažna optužba, to je stroži okvir kazne za lažno prijavljivanje.

Time zakon izražava da lažno sumnjičenje za teško krivično djelo posebno ugrožava pogođenu osobu i u posebnoj mjeri opterećuje pravosuđe.

Iz advokatske perspektive razvrstavanje pripisanog djela stoga je značajno i za moguću kaznu. Ono utiče na okvir u kojem se kazna može kretati.

Od lažnog prijavljivanja treba razlikovati lažno prikazivanje krivičnog djela prema § 298 StGB. Ono se tiče slučaja da neko pred organom lažno prikaže izvršenje krivičnog djela i time ga navede na službenu radnju, a da ne osumnjiči određenu osobu.

Razlika je dakle u konkretnom sumnjičenju. Kada se određena osoba lažno tereti, u obzir dolazi lažno prijavljivanje. Kada se samo prikaže djelo, bez sumnjičenja bilo koga, primjenjuje se lažno prikazivanje prema § 298 StGB.

Iz advokatske perspektive uredno razvrstavanje je odlučujuće jer iz njega proizlazi mjerodavno biće djela i daljnje postupanje. Oba djela štite pravosuđe od zloupotrebe.

Prijava je legitimno sredstvo da se sumnja iznese nadležnom organu. Ko sumnju iznese u dobroj vjeri ne mora se bojati da će zbog toga sam biti pozvan na odgovornost, čak i ako se sumnja na kraju ne potkrijepi. Granica ka lažnom prijavljivanju prelazi se tek kada neko svjesno lažno osumnjiči.

Iz advokatske perspektive preporučljivo je prijavu osloniti na razumljive osnove i tvrditi samo ono što se može potkrijepiti. Tako opravdano zastupanje vlastitih interesa ostaje jasno odvojeno od kažnjivog lažnog sumnjičenja.

Kada se protiv nekoga vodi istraga zbog lažnog prijavljivanja, pitanje svijesti stoji u središtu. Da li je osoba koja prijavljuje mogla pretpostaviti da je njen navod tačan, ili je znala da je lažan? O tom pitanju sve zavisi.

Iz advokatske perspektive važno je osnovu prijave obraditi rano i u cijelosti. Koje su osnove postojale, kako su nastale i kako se sumnja razvijala, oblikuje odbranu. Pažljiv prikaz može napraviti razliku između opravdane prijave i optužbe za lažno prijavljivanje.