Kleveta i uvreda: djela protiv časti i privatna tužba

Kleveta prema § 111 StGB štiti čast od neistinitih ili ponižavajućih tvrdnji o činjenicama. Obuhvaćen je onaj ko drugome na način vidljiv za treće lice pripisuje prezrivu osobinu ili stav ili ga optužuje za nečasno ponašanje ili ponašanje protivno dobrim običajima koje je podobno da ga učini prezrivim ili snizi u javnom mnijenju.

Odlučujuće je da je izjava vidljiva za treće lice, dakle da ne pada samo u četiri oka prema pogođenoj osobi. Kada se kleveta učini dostupnom širokoj javnosti, predviđen je stroži kazneni okvir.

Iz advokatske perspektive ključno je razgraničenje između provjerljive tvrdnje o činjenicama i pukog vrijednosnog suda. Samo je tvrdnja o činjenicama podložna dokazu istine, dok čisti vrijednosni sud prije spada u područje uvrede.

Uvreda prema § 115 StGB obuhvata onoga ko javno ili pred više osoba drugoga vrijeđa, ismijava, tjelesno zlostavlja ili prijeti zlostavljanjem. Za razliku od klevete, ovdje nije riječ o tvrdnji o činjenicama podložnoj dokazu, nego o ponižavajućoj izjavi kao takvoj.

Uslov je da izjava padne javno ili pred više osoba. Vrijeđanje samo prema pogođenoj osobi bez prisutnih drugih ne ispunjava biće djela u ovom obliku bez daljnjega.

Iz advokatske perspektive bitne su tačne okolnosti: šta je rečeno, u kojem okviru i pred kim? Ova pitanja odlučuju da li i u kojem obliku dolazi u obzir kažnjivost.

Kod klevete dokaz istine je od centralnog značaja. Prema § 111 st 3 StGB učinilac se ne kažnjava ako se tvrdnja dokaže istinitom. Ko dakle iznese ponižavajuću, ali istinitu tvrdnju o činjenicama, ne kažnjava se pod zakonskim uslovima.

Pored toga zakon poznaje dokaz dobre vjere. U određenim situacijama dovoljno je da se dokažu okolnosti iz kojih proizlaze dovoljni razlozi da se tvrdnja smatra istinitom. Time se uzima u obzir da pažljivo istražena izjava ne treba uvijek nositi rizik kažnjavanja.

Iz advokatske perspektive rana priprema dokazne situacije je odlučujuća, kako za pogođenu tako i za okrivljenu osobu. Koji su dokazi dostupni, bitno oblikuje dalji tok.

Djela protiv časti načelno su djela po privatnoj tužbi. To znači da tužilaštvo ne postupa po službenoj dužnosti, nego oštećeni sam mora nastupiti kao privatni tužilac (§ 117 StGB, § 71 StPO). Ko se osjeća povrijeđenim u svojoj časti, mora dakle aktivno voditi gonjenje.

S tim su povezani vlastiti zahtjevi, naročito poštovanje za to predviđenog roka. Ako oštećeni propusti ovaj rok, djelo se redovno više ne može goniti. Za određene situacije, na primjer izjave prema službenicima u vršenju njihove službe, zakon predviđa posebnosti.

Iz advokatske perspektive stoga je važno brzo postupanje. Ko razmatra privatnu tužbu, treba rano razjasniti rok i formalne zahtjeve kako ne bi izgubio svoja prava.

Kada izjava koja vrijeđa čast padne u medijima, na primjer u štampi, na radiju ili online, pored krivičnog prava nastupa medijsko pravo. Zakon o medijima predviđa vlastite zahtjeve, na primjer za obeštećenje ili objavu odgovora, koji mogu doći u obzir pored ili umjesto krivične privatne tužbe.

Koji put odgovara u pojedinačnom slučaju, zavisi od vrste objave i od cilja koji se želi postići. Ako je u prvom planu ispravka, medijsko pravo može biti prikladniji put, ako je riječ o krivičnoj odgovornosti, privatna tužba.

Iz advokatske perspektive svrsishodno je obje ravni rano zajedno sagledati, jer se mogu dopunjavati i dijelom poznaju različite rokove i uslove.