Ponavljanje krivičnog postupka prema § 353 StPO: novi postupak uprkos pravosnažnoj presudi

Ponavljanje je vanredni pravni lijek protiv pravosnažne presude. Ono dakle pretpostavlja da su redovni pravni lijekovi već iscrpljeni ili da su rokovi za njih protekli. Dok žalba i zahtjev za ništavost napadaju presudu prije nastupanja pravosnažnosti, ponavljanje izuzetno probija već nastupljenu pravosnažnost.

Budući da je pravosnažnost visoko dobro, uslovi su uski. Ne opravdava svako nezadovoljstvo presudom ponavljanje. Potreban je jedan od zakonom navedenih razloga, prije svega nove činjenice ili dokazi ili dokaz da se presuda zasniva na lažnom dokazu.

Važna prednost u odnosu na redovne pravne lijekove: ponavljanje u korist osuđenog nije vezano ni za kakav krut rok. Može se tražiti i nakon potpuno izdržane kazne, a nakon smrti osuđenog bliski srodnici mogu podnijeti zahtjev radi obnove dobrog imena.

Ponavljanje u korist osuđenog uređuje § 353 StPO. U obzir dolazi prije svega iz dva razloga.

Lažne ili prevarom pribavljene osnove (§ 353 tač. 1 StPO). Ako se presuda zasniva na falsifikovanoj ispravi, lažnom iskazu, netačnom nalazu vještaka ili je izazvana podmićivanjem ili drugim kažnjivim djelom, ponavljanje je moguće. Odlučujuće je da je taj manjkavi dokaz bio nosiv za utvrđenje krivice.

Nove činjenice ili dokazi (§ 353 tač. 2 StPO). Ako se iznesu činjenice ili dokazi koji sudu pri donošenju presude nisu bili poznati, postupak se može ponoviti. Pretpostavka je da se, sami ili u vezi sa već izvedenim dokazima, čine podobnim da opravdaju oslobađajuću presudu ili osudu po blažem krivičnom zakonu.

Dokaz je nov ako ga sud u presudi nije iskoristio. Tek drugačija ocjena već poznatih dokaza nije dovoljna. Sud strogo provjerava podobnost novog materijala, zbog čega je pažljiva priprema važna.

Ponavljanje se ne smije pomiješati sa redovnim pravnim lijekovima. Žalba i zahtjev za ništavost usmjereni su protiv presude koja još nije pravosnažna. Moraju se podnijeti ubrzo nakon objave presude i prva su linija odbrane protiv utvrđenja krivice.

Tek kada su ti putevi iscrpljeni ili su njihovi rokovi protekli, ponavljanje dolazi u obzir kao vanredni pravni lijek. Ono nije drugi pokušaj ocjene dokaza, već zahtijeva samostalan razlog ponavljanja.

Pored toga stoji obnova postupka prema § 363a StPO. Ona cilja na povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima i vodi do odluke Vrhovnog suda. Koji je od tih puteva otvoren u pojedinačnom slučaju zavisi od faze postupka i navedenog nedostatka.

Ponavljanje izuzetno može uslijediti i na štetu oslobođene osobe. § 355 StPO to dopušta samo u usko ograničenim slučajevima, jer je povjerenje u pravosnažnu oslobađajuću presudu posebno zaštićeno.

Ponavljanje na štetu može doći u obzir, na primjer, kada je oslobađajuća presuda izazvana kažnjivim djelom poput lažnog iskaza ili falsifikovanja isprave. Pod strogim uslovima nove činjenice mogu zasnovati osnovanu sumnju na teško krivično djelo.

Pravovremena odbrana protiv takvog zahtjeva je važna. Iz advokatske perspektive prvo je pitanje da li su visoke prepreke uopće ispunjene i da li zastara već sprečava ponovno gonjenje.

O zahtjevu za ponavljanje odlučuje sud u posebnom postupku koji uređuju §§ 352 ff StPO. Zahtjev mora konkretno izložiti razlog ponavljanja i dokaze koji mu idu u prilog.

Ako se ponavljanje dozvoli, postupak se vraća u raniju fazu. Zavisno od situacije dolazi do novog glavnog pretresa na kojem se ponovo odlučuje o krivici i kazni. Do tada izvorna presuda u načelu ostaje na snazi.

O obnovi prema § 363a StPO pak odlučuje Vrhovni sud. Zbog različitih puteva i dijelom strogih rokova izbor ispravnog pravnog lijeka treba donijeti rano i pažljivo.